Nije to bilo tako davno kad
smo se upoznali- nekima je to cijeli život... e, da, to su danas odrasli ljudi,
o, Bože!
Bilo je to 1991. godine i prvo
naše okupljanje na Zagrebačkom velesajmu. Mladi smo bili, o, kako mladi i
prepuni snage i želje za ostvarenje stoljetnog sna mnogih Hrvata, nazirala se samostalnost
naše Domovine! Kako bismo tome pripomogli, uključili smo se aktivno u tadašnje
ZNG-e. Prošli smo mnoga ratišta zajedno, dijelili smo svakojake trenutke,
veselje, radost i tugu. Do slobodne Domovine nisu nas spriječila nikakva ratna
djelovanja neprijatelja, pa ni onih naših što se okoristiše našim djelima. Sve
smo to tada dostojanstveno i u vedrom duhu podnosili, i sve smo to prebrodili.
No, jedno nismo mogli: poslijeratna
događanja u Domovini, osude nas dragovoljaca, povlačenje po raznim sudovima-
poradi koječega. Ponovno smo provodili zajedno puno vremena razmatrajući i
raščlanjujući trenutnu situaciju. Na žalost, nismo dolazili do nekog pametnog
rješenja. Kako je to na ratištu bilo jednostavno i lagano za riješiti! U miru
se treba nositi sa svime; mnogo puta smo se zapitali zašto, kako i do kada će
nas sve to skupa opterećivati. Pokušali smo se odvojiti od svega: mi smo im
pomogli stvoriti državu, pa eto, uživajte sada, ali molimo vas ostavite nas
dragovoljce na miru. Nisu nas poslušali, prekopavali su naše djelovanje po
postrojbama po tisuću puta. Uporno smo im tvrdili: sa sadašnjeg stanovišta ste
u pravu, samo nije nam jasno kako to da 1991. godine niste bili tako glasni i
poveli nas ''zatucane''.
Mogao bih sada nabrajati i
nabrajati, ali ne ću, nekako mi se i ne da, sudite kako i koliko hoćete, sve
nam možete popljuvati i poništiti, ali jedno ne možete: vi živite u Domovini
koju smo vam MI stvorili- to nikad nećete moći izbrisati! Tko i koliko je
zaslužan baš nas briga, to prepuštamo vama na savjest.
Ne, nikako ne želim da
skončate ovdašnji život kao moj prijatelj Korica. Ali ako se on nije mogao
spasiti, molim vas ne pljujte po nama. Mog prijatelja požderao je čovjekov
najveći neprijatelj, tumor. Svakom pismenom ljudskom biću jasno je kako taj neprijatelj
nastaje u čovjekovu tijelu.
Morao sam ovo napisati,
dužnost mi je kao zapovjedniku i kao čovjeku ukazati na ovdašnje neprijatelje
zbog kojih svakodnevno stradavamo i umiremo. Moj prijatelj Korica iskazao je
ogromnu snagu i odlučnost u borbama kada se znalo tko je neprijatelj, ali ovaj
poslijeratni nevidljivi neprijatelj uništava nas jače i učinkovitije. Ako je
netko pomislio da mislim na koronu, ne, ima za nas dragovoljce jači neprijatelj
i bolest: nepravda, ciničnost i zaborav.
Eto, takvi smo mi dragovoljci:
tihi, nenametljivi, ali do bola osjećajni. Nismo nikad željeli urlikati i na
sva zvona isticati našu ulogu u osnivanju Domovine. Jesmo li trebali- još ne
znam.
Malo nas je još ostalo, stoga nas
ostavite na miru, uživajte u onom za što smo dali svoje zdravlje i živote, a mi
ćemo već znati kada i kako u tišini djelovati.
Ovo posvećujem mom suborcu junaku i ratniku Ivici Kočevaru-Korenjaku.
„Ništa
me neće prisiliti da prestanem ljubiti pravdu, ništa me neće prisiliti da
prestanem mrziti nepravdu, a u ljubavi prema svome narodu ne dam se ni od koga
natkriliti.“
Alojzije
Stepinac
